Ne pamtim mnogo toga iz školskih dana, ali su mi definitivno ostali upečatljivi Šantićevi stihovi o „Suncu tuđeg neba koje ne greje kao ovo“.
Situacija ovde nije baš najbolja, a ljudi se ipak odlučuju za tuđe sunce zarad boljeg i pristojnijeg života, makar uopšte ne grejalo. Problem nastaje kada istu travu u tuđem dvorištu vidimo kao lepšu i zeleniju. Mislimo da se sve rešava tako što spakujemo kofere i odustanemo na prvoj prepreci.
Vrlo sam svesna sistemskih ograničenja koja ovde postoje, ali sam zbog posla dosta putovala i boravila van naših granica… Ne, nigde nije idealno.
Štaviše, začudilo bi vas koliko je u zemljama koje smatramo civilizovanim i najnaprednijim nekada teško – zbog ogromne konkurencije, izuzetno visokih cena, nepotizma (da, to postoji i van Srbije!), teških uslova… Tužno je što smo se nekako navikli na loše, i onda bilo kakav potencijal za dobro gotovo i da ne umemo da prepoznamo. Migracije su prirodna stvar. Migriramo iz osnovne u srednju školu, iz roditeljskog doma u samostalni, s jednog posla na drugi. Prirodno je da se ode i „preko bare“ za boljom prilikom.
Ode, ključna reč. A ne da se beži. Zaista bi trebalo da najpre pokušamo da se ostvarimo ovde, i tek kada zaista vidimo da se ne može – da okušamo sreću dalje.
Jer ipak, Sunce našeg neba je Sunce našeg neba. 🙂
Vaša dr Ivana Filipović Marković